Pčelarstvo za početnike

Važni poslovi za vrijeme glavne paše

Priprema za pašu

Kad god je moguće pčelinja društva treba što više približiti paši, a to znači seliti sa jednog na drugo mjesto, gdje ista, ili neka druga paša tek počinje. Ne kaže se badava da »med na osovini rađa«, jer ako je paša bliža, рčele je efikasnije koriste. U tom slučaju manje lete u prazno, a kad su napunjene nektarom i polenovim prahom daleko se manje zamaraju. Inače, pčele se udaljavaju od košnice na različite daljine, što u prvom redu zavisi od vremenskih uvjeta i od udaljenosti paše. Po lošem vremenu, pčele ne lete daleko, ako jе pak vrijeme lijepo, а рaša blizu pčelinjaka, рčele ni onda ne lete daleko. Međutim, ako jе paša dalekо, а vrijeme lijeро, рčеlе se udaljavaju od pčelinjaka i do pet kilometara, ponekad i dalje.

Pokojni Jovan Momirovski, 1953. godine odselio je svoje pčele iz Tetova na kestenovu pašu u selo Lesak udaljeno po topografskoј karti sedam kilometara. On je utvrdio da se sutradan izvjestan broј рčela radilica vratio na stari pčelinjak u Tetovo. Pčele su doletale točno na mjesta gdje su bile njihove košnice, a zatim su, posle izvjesnog vremena, ulijetale u druge obližnje košnice, koje nisu odseljene, jer su bile slabe. Efekti rada рčela daleko su veći kad je paša bliža, a let kraći. Udalienost od dva do tri kilometra, prevalit ćе za 20 do 25 minuta ili pet puta kasnije, а letovi na udaljenosti od pet do deset kilometara mogu da traju od jedan do tri sata. Ovi podaci jasno ukazuju koliko prinos meda zavisi od udaljenosti рčelinje paše od pčelinjaka.

Koliko je blizina paše značajna shvatit ćemo ako se upoznamo sa činjenicama iz pčelinjeg života. Da bi рčela proizvela 100 grama meda, mora posjetiti oko milion cvjetova. Za proizvodnju oko kilogram meda, pčela radilica treba da donese oko 140 tisuća svojih tereta od nektar cvjetova. Za proizvodnju oko kilogram meda, pčele radilice trebaju preletjeti oko 400 tisuća kilometara, pod pretpostavkom da je paša udaljena od pčelinjaka u prosjeku od 1,5 kilometar.

Međutim, izvjestan broj pčelara nema mogućnosti za selidbu pčela. Uz dosta znanja i pažnje može se рčеlariti i bez selidbe. Oni pak koji pčelinja društva sele, moraju se strogo pridržavati svih propisa o seobi pčela, o čemu se najbolje informacije dobivaju od veterinarske inspekcije i društva pčelara u općini.

Kad su već stvorena izrazito jaka pčelinja društva, i kad se poznaju osnovne karakteristike glavnih paša, preostaju najvažniji poslovi, pred i za vrijeme glavne paše i to:

Spriječiti pojavu nagona za rojenje i stvoriti radno raspoloženje kod pčela radilica za sakupljanje nektara i njegovu preradu u med.

Ako bi se radovi na pčelinjaku mogli rangirati, onda bi sasvim sigurno posao broj jedan bio stvaranje izrazito jakih društava. Pod broj dva je održavanje tako jakog društva a da se ne javi nagon za rojenje, te pčele radilice budu raspoložene za sakupljanje nektara i proizvodnju meda. Međutim, ima elemenata koji ukazuju da se ova dva posla mogu, po važnosti, izjednačiti, jer što vrjedi ako je stvoreno izrazito jako pčelinje društvo, a pred glavnu pašu ili za vrijeme nje se pojavi nagon za rojenje. U takvom slučaju ne može se ostvariti visoka proizvodnja meda, jer ako se pčelinja društva u to vrijeme roje, onda će jedva proizvesti toliko meda koliko je potrebno roju i osnovnom društvu koje se izrojilo.

Da bi se pčelinja društva održala jakim i u stalnom radnom raspoloženju, potrebno je poduzeti sljedeće mjere:
Ako je pčelinje društvo toliko jako razvijeno pred glavnu pašu, da postoji opasnost da se pojavi nagon za rojenjem, može se od toga društva uzeti jedan, a najviše dva rama sa zrelim zatvorenim leglom, sa kojim se može pojačati neko drugo društvo, a na mjesto tih ramova stave se ramovi sa mladim pravilno izgrađenim saćem, ili, ako ga nema, može i ram sa ugrađenim voštanim osnovama,. Time će se znatno smanjiti mogućnost nagona za rojenje.

Blago vremeno i u dovoljnoj mjeri treba proširivati prostor u košnici. To je sasvim sigurno, najznačajnija mjera u ovo vrijeme, da bi se postigao željeni cilj.

Jaka društva-visoka proizvodna meda

Često je isticano da su samo izrazito jaka pčelinja društva u stanju da ostvare visoku proizvodnju meda. Visina prinosa meda uopšte, pa i kod izrazito jakih pčelinjih društava, najviše zavisi od toga kako će se iskoristiti glavna paša. Glavna paša u većini slučajeva ne traje dugo, ali u normalnim uslovima medi veoma intezivno i daje velike količine nektara. Izraziti primjer za to jeste bagremova paša.

Kada bagremove paše ima dosta i kad su povoljni klimatski uslovi, u periodu najintezivnijeg medenja, jedno izrazito jako i zdravo pčelinje društvo može da ostvari unos nektara čak i do 10 do 15 kilograma dnevno. Ako takvih dana bude samo 4 do 5 u godini, s time da ostala paša bude samo prosječna, sigurno je da će se ostvariti visoka proizvodnja meda. Međutim, kada se iskoristi još jedna glavna paša, na primjer, suncokretova, koja u normalnim klimatskim i drugim uslovima može dati od 20 do 30 kilograma meda po košnici, proizilazi da se sa izrazito jakim pčelinjim društvoma zaista može ostvariti visoka proizvodnja meda. Da bi se to postiglo, potrebno je da pčelinja društva na 4 do 5 dana pred početak glavne paše bodu izrazito jaka i da im se neprekidno u toku glavne paše stvara radno raspoloženje za sakupljanje nektara i preradu u med.

Za visoku proizvodnju meda, potrebno je da do prve glavne paše svi ramovi u plodištu budu napunjeni leglom, medom i polenovim prahom. To praktično znači da rane proljetne paše, kao što su na primjer, uljana repica, voćna i dr. treba što bolje iskoristiti. Na ranim proljetnim pašama, po pravilu razvijaju se pčelinja društva, proizvodi saće od voštanih osnova i ispunjava plodište medom i polenovim prahom, tako da pčele čim počne glavna paša, odmah sakupljaju nektar, prerađuju ga u med i lageruju u medište. Efekti proizvodnje su manji ako pčele u početku glavne paše prvo treba da ispunjavaju medom prostor u plodištu, pa tek poslije toga da pređu u medište. Ukoliko u ranijem periodu ne bude dovoljno pčelinje paše za ove namjene, društva se mogu prihranjivati šećernim sirupom u toliko koliko je potrebno da se razviju, proizvedu saće i cijeli slobodan prostor u plodištu ispune medom. U tim slučajevima med iz plodišta ne smije se cijediti i stavljati u promet, jer sadrži više saharoze od dozvoljene količine.

U svim krajevima naše zemlje, u kojima je prva glavna paša bagremova, događa se, da između voćne i bagremove paše nastupi bespašni period. To se može štetno odraziti na kasniju proizvodnju meda, jer tada su društva, uglavnom, veoma jaka, sa dosta legla koje treba hraniti i njegovati, pa se troše velike količine meda i polenovog praha iz rezerve, a matica polaže znatno manje jaja, ponekad skoro da prestane. Što matica u tom periodu manje polaže jaja, to će se kasnije više remeti starosna struktura pčela radilica, jer će biti manje mladih pčela radilica. To bi, kad stigne glavna paša, umanjilo proizvodnju meda. Zato između voćne i bagremove paše, ako nastupi bespašni period, ili bude vrlo malo paše, pčelinja društva treba prihranjivati šećernim sirupom, ali toliko da unos nektara i polenovog praha i dodati sirup iznose ukupno najviše oko 600 do 700 grama dnevno. To je druga mjera pred glavnu pašu.